Riječ “san” ima četiri međusobno povezana značenja koja proizilaze jedan iz drugog. Kada ih sastavimo zajedno, otkrijemo šta je san.
Prvo, san je oblik razmišljanja koji se događa kada postoji određena, ali još neutvrđena, minimalna razina aktivacije mozga i vanjski podražaji su blokirani od ulaska u um, a sistem koji nazivamo “sistem sebe” je zatvoren. Ovo se može činiti pretjerano komplikovano, ali to je formulisano na taj način, jer mi ne samo da sanjamo tokom spavanja, u nekim prilikama, u veoma opuštenim budnim stanjima, “tonemo” i odjednom shvatimo da smo sanjali. Dvije pažljive studije su pokazale da su ljudi budni tokom tih epizoda. Činjenica da ne trebamo spavati kako bismo sanjali ima neke važne implikacije. Na primjer, to ide u prilog kognitivnoj teoriji snova nad teorijama koje govore o neurofiziološkim ili neurohemijskim promjenama tokom spavanja koje navodno proizvode snove.
Drugo, san je nešto što doživljavamo, jer je razmišljanje veoma stvarno i omogućuje korištenje naših osjetila – posebno vida i sluha; jer obično mi imamo glavnu ulogu i zato je san ponekad vrlo emotivan (ali ne i uvijek).
Treće, san je ono čega se sjećamo ujutro, tako da je sjećanje dio sanjajućeg iskustva.
Četvrto, san takođe može označavati rečeni ili napisani “izvještaj” koji možemo dati drugima o tom iskustvu, što je jedini način da neko drugi može ikad znati o snovima druge osobe (jer njih ne mogu vidjeti drugi i ne mogu se ispričati dok se događaju).
Dakle, kad sve to saberemo, možemo razmišljati o snu kao o izvještaju sjećanja kognitivnog iskustva, koje se događa pod onim uslovima koji se najčešće proizvode u stanju pod nazivom “san”. Ali, ako želite da bude jednostavnije, možete razmišljati o snovima kao o malim dramama naših misli koje se javljaju kada nas naš vlastiti sistem prestane upozoravati na svijet oko nas.