Periodični snovi nisu proučavani u dubinu i sa intenzitetom traumatičnih snova. Većina studija je bila prirodna klinička anegdota ili na temelju kratkih anketa. Međutim, kombinovani rezultati nekoliko tih studija predstavljaju temelj za generalizaciju i zaključak o periodičnim snovima. Na upitnicima, 50 do 65 posto studenata navode da su doživjeli periodični san barem jednom u svom životu. Postoji velika razlika u dužini razdoblja u kojem su se pojavili, u rasponu od nekoliko mjeseci do nekoliko desetljeća. Postoji takođe velika razlika u učestalosti kojom se san pojavljuje u tom vremenskom periodu – od jednom ili dva puta sedmično do jednom ili dva puta godišnje.
Periodični snovi najčešće počinju u djetinjstvu. Adolescencija je takođe često vrijeme nastanka, sa samo nekoliko koji počinju u odrasloj dobi. Afektivni ton periodičnih snova je negativan u 60 do 70 posto slučajeva, što ih u tom smislu čini da vrlo podsjećaju na traumatične snove. Dvije sadržane analize su pokazale da su periodični snovi mnogo češći nego obični snovi. Najčešći sadržaj tema periodičnih snova je napadanje ili proganjanje, što čini 43 posto periodičnih snova prema jednoj studiji. Sadržana analiza periodičnih snova prijavljenih studenata otkrila je da se samo jedna vrsta sna pojavila sa bilo kojom frekvencijom, a to je anksiozni san u kojem se sanjaru prijeti ili ga tjeraju. Opasnosti u snu su bile divlje životinje, čudovišta, provalnici ili prirodne sile, kao što su oluje, požari ili poplave. Sanjar je to promatrao, sakrivao se ili bježao.
Periodični snovi se pojavljuju u vrijeme stresa, kao što je smrt voljene osobe, odvajanje od roditelja ili razvod roditelja. Međutim, sadržaj obično ne odražava direktno stresnu situaciju. Slijedeći periodični san je prijavljen od strane ženske osobe sa fakulteta, koji je počeo kad je ona imala 14 godina, kada je napustila kuću svoje majke da živi sa ocem i maćehom. Tipičan je u ovom pogledu, kao i nedostatku bilo kakvih karaktera osim sanjara:
“Spavam u svom krevetu kod kuće. Znam da sam u krevetu u svojoj sobi, ali nemam konkretnu senzaciju u odnosu na svoju okolinu. Tu je mrkli mrak i kao u vakuumu. Imam nejasan osjećaj vrtoglavice. Velika, dlakava, muška ruka poseže i gura me u ormar. Vrata se ne mogu otvoriti. Ruka pali ormar i ja se gušim i umirem od vrućine i dima.”
Ipak, postoje povremeni periodični snovi koji se bave upravo emocionalnim problemom okrenutom sanjaru, kao djevica koja se osjeća tjeskobno o tome da li da spava ili ne spava sa svojim dečkom. San je vrlo aktivan i ne uključuje vrhunac, jednostavno napetost, strah i sramotu, onda i glavobolju na buđenju.
Postoji razlog da se vjeruje kliničkim studijama i istraživanjima da periodični snovi često nestaju kada je problem riješen. Sistematski dokazi vezani za ovo posmatranje dali su Brown i Donderi 1986. godine kad su dali bateriju sa mjerama onima koji imaju periodične snove, onima koji su ih nekad imali i onima koji ih nemaju. Otkrili su da su sadašnji periodični sanjari postigli značajno manje rezultate na mjeraču nego bivši. Takođe su otkrili da svakodnevni snovi onih koji svaki dan imaju periodične snove sadrže veće razmjere agresije, tjeskobe i disforičnosti, u odnosu na druge dvije skupine.
Zaključak koji možemo izvući iz ovog rada na periodičnim snovima je da je većina njih vrlo slična snovima posttraumatskog stresnog poremećaja. Tačnije, oni su razvodnjena verzija takvih snova. Oni imaju svoje korijene u nekoj stresnoj situaciji, obično u djetinjstvu ili adolescenciji, ponavljaju se i uglavnom su neugodni. Oni se razlikuju od snova sa posttraumatskim stresnim poremećajem u tome da oni obično ne sadrže elemente ili sjećanja iz stresne situacije. Umjesto toga, čini se da su više metaforičkog sadržaja, kao što su divlje životinje, čudovišta, zastrašujući stranci ili prirodne katastrofe, napadi ili zatvaranje sanjara.
Međutim, činjenica da svi periodični snovi ne mogu biti vezani za očigledne izazivače stresa, kao u slučaju posttraumatskog stresnog poremećaja sna, predstavlja problem za povezivanje dimenzija ponavljanja s emocionalnom preokupacijom. U nekim slučajevima izazivači stresa mogu biti pokopani, ali otkrića iz proučavanja neobičnog tipa periodičnog sna predlažu pogled iz novog ugla: šta je zajedničko za ljude sa stresom i one bez. Neobični periodični snovi su noćne more malom broju ljudi koji pate od noćnih mora cijeli život. Ovakvi snovi i oni koji ih sanjaju su proučavani od strane Hartmanna kroz psihijatrijske razgovore i psihološke testove na 50 subjekata. Sudionici su bili najekstremniji slučajevi od svih koji su odgovorili na oglas u novinama tražeči da razgovaraju sa onima koji pate od čestih noćnih mora.
Iako oni koji pate od noćnih mora cijeli život nemaju svaki put istu noćnu morau, postoji tendencija da se postavi tematski uzorak koji čini noćne more vrlo sličnima periodičnim snovima. Hartmann je primjetio da su neki subjekti opisali da su imali neki oblik ove noćne more ili nešto kao to da su već doživjeli više puta. Osim toga, postoji samo nekoliko tema koje čine većinu noćnih mora za većinu ispitanika. Do sad je daleko najvažnija tema progona ili napada u svemu što je istraženo na studentima volonterima.
Tipično, subjekt će prizvati noćne more iz djetinjstva u kojem je progonjen od strane čudovišta, nečega velikog, čudnog i nepoznatog. Kasnije, progonitelj će najvjerovatnije biti veliki nepoznati muškarac, grupa zastrašujućih ljudi, banda ili četa nacista. Često sanjar ne samo da je progonjen, nego i napadnut ili povrijeđen na neki način. Ponekad postoji samo prijetnja da će se nešto dogoditi i sanjar se budi u strahu. Međutim, u mnogim slučajevima, sanjar zapravo bude uhvaćen, pretučen, proboden, upucan ili osakaćen.
U pogledu njihovog sadržaja, kao i njihovom ponavljanju i emocionalnom naboju, noćne more onih koji pate od njih cijeli svoj život od ranog doba su veoma slični traumatičnim snovima. Pa ipak, ti ljudi se ne sjećaju nikakve očigledne traume niti pate od pretjeranog straha, ljutnje ili krivice, prema svim testovima ličnosti i psihijatrijske procjene. Umjesto toga, oni su relativno normalni ljudi koji su uglavnom umjetnici, učitelji i terapeuti. Oni su kreativni i uslužno orijentisani ljudi koji su odgovorili na oglase, jer su htjeli time pomoći drugima, pomažući nauku.
Ono što se činilo da razlikuje ove ljude od raznih kontrolnih skupina koje je koristio Hartmann je njihova ekstremna osjetljivost i otvorenost od ranog djetinjstva pa nadalje. Oni su bili uznemireni sitnicama još kao djeca, mislili su za sebe od samog početka da su neobični i činilo se da će biti izuzetno samosvjesni i zabrinuti za mlade. Hartmann zaključuje da ti ljudi ostaju posebno tanke kože, a većina ljudi je prilično debele kože. Hartmann čini kontrast u smislu “debelih i tankih” granica, te pruža mnoge primjere tih razlika, bilo da se radi o odbijanju rigidne seksualne uloge ili nedostatku snažnih psiholoških odbrana.
Ovi rezultati sugerišu da postoji mali postotak vrlo osjetljivih ljudi za koje su mnoga svakodnevna iskustva vrlo traumatična. Njihov genetski mejkap ili rana životna iskustva su napravila da im je svaki dan kao presuda. Ako zamišljamo tanke dimenzije ljudske osobe u interakciji sa dimenzijom iskustva koje varira od vrlo neprijetećeg do neodoljivo prijetećeg, onda možemo pretpostaviti da bi mnogi snovi mogli biti reakcije na traumatska iskustva, čak i ako traumatično iskustvo za neke ljude znači ne više od razgovora sa potencijalnim poslodavcem. Drugim riječima, ono šta je traumatično je relativna stvar i mnogi snovi se, dakle, mogu posmatrati kao odraz traumatičnih iskustava različitih stepena.
Otkrića o periodičnim snovima se čine da ojačavaju ideju da se snovi odnose na naše emocionalne preokupacije. Međutim, teorija koja se temelji na traumatičnim i periodičnim snovima nije dovoljno široka – postoji previše ljudi koji nemaju bilo koju vrstu ovakvih snova, a postoji i previše snova koji nisu ni traumatični ni periodični. Stoga je potrebno tražiti princip ponavljanja u svakodnevnim snovima svakodnevnih sanjara.