Kada se režiser Carla MacKinnon počela buditi nekoliko puta u sedmici nesposobna da se pomjeri, uz osjećaj da je uznemirujuća prisutnost s njom u sobi, nije nazvala lokalnog istjerivača duhova. Počela je istraživati.
Sada, to istraživanje je postalo kratki film i multiplatformni umjetnički projekt, koji istražuje čudne i jezive fenomene paralize spavanja.
Paraliza spavanja se događa kada ljudi postanu svjesni, dok njihovi mišići ostaju u ultra opuštenom stanju, koje ih spriječava da djeluju izvan svojih snova. Iskustvo može biti prilično zastrašujuće, gdje mnogi ljudi imaju halucinacije o zloćudnoj prisutnosti u njihovoj blizini ili čak se dešava da ih napadač guši. Istraživanja su pokazala da od paralize spavanja pati između 5 i 60% populacije.
“Imala sam dosta paraliza spavanja tokom ljeta, vrlo često, i postala sam vrlo zaineresovana za to što se događa, s medicinske i naučne strane.” Izjavila je MacKinnon.
Njena pitanja su je odvela razgovoru sa psihologom i naučnikom, kao i do ljudi koji su doživjeli ovaj fenomen. Mitovi i legende o paralizi spavanja postoje širom svijeta, od inkubusa i sukubusa do evropskih priča o ružičastom delfinu koji je postao noćni zavodnik u Brazilu. Neke od priča koje je MacKinnon čula, otkrili su zašto su ti mitovi tako jezivi.
Jedan čovjek joj je pričao o svojim čestim epizodama paralize spavanja, u kojim je doživio ekstremno realistične halucinacije malog djeteta, kako skakuće oko kreveta i pjeva pjesmice. Ponekad, dijete bi sjelo na njegov jastuk i htjelo razgovarati sa njim. Jedne noći, upitalo ga je lično pitanje. Kada je odbio odgovoriti, dijete se pretvorilo u groznog demona.
Drugi muškarac, koji je imao poremećaj spavanja narkolepsije (što može činiti paralizu češću), njegov svijet snova se sukobio sa stvarnim svijetom na užasavajući način. Njegove epizode paralize spavanja su obično uključivale halucinacije da je neko bio u njegovoj kući ili sobi – čuo bi glasove i lupkanje. Jedne noći, probudio se u paralizovanom stanju i vidio lik u svojoj sobi kao i obično.
Odjednom je shvatio da je nešto drugačije. Shvatio je da je u stanju paralize i da su njegove oči otvorene, ali da osoba koja je u sobi, je stvarno tu.
Lik nije bio demon iz snova, nego provalnik.
Iskustva paralize spavanja su gotovo sigurno iza mitova o inkubusima i sukubusima, demonima koji imaju seks sa ljudima koji ništa ne sumnjaju u njihovom snu. U mnogim slučajevima, nauka o paralizi spavanja objašnjava ove mitove. Osjećaj gušenja ili da vam neko stoji na prsima se često javlja za vrijeme paralize spavanja, može biti posljedica automatskog disanja koje ljudi upražnjavaju za vrijeme spavanja. Kada postanu svjesni, dok još uvijek dišu na taj način, ljudi pokušavaju uskladiti svoje disanje pod voljnu kontrolu, što dovodi do osjećaja gušenja.
Dodajte tome halucinacije, za koje se čini da cure iz svijeta snova i neće biti čudno da interpretacije vode do demona, duhova ili čak vanzemaljske otmice.
Štoviše, paraliza spavanja je više vjerovatna kada je vaš san poremećen na neki način – možda zato što ste bili na putovanju, bilo vam je previše vruće ili hladno ili ste spavali na nepoznatom ili sablasnom mjestu. Te stvari podspješuju da osoba doživi paralizu spavanja, kad je još i ranjiva na misli o duhovima i demonima.
Zanimljivo je vidjeti kako ove naučne naracije i više psihoanalitičke i psihološke naracije mog podržati jedne druge, a ne da budu u sukobu.
Budući da radi na projektu, MacKinnon nije bila u stanju da dovede svoje epizode paralize spavanja pod kontrolu – ali se naučila smiriti tokom njih. Trik, kaže ona, je da koristite epizode kao oblik istraživanja, obraćajući pažnju na detalje, kao npr. U kakvom stanju su ruke i u kakvoj je poziciji. Ova vrsta svjesnosti teži da otjera zastrašujuće halucinacije, rekla je ona.
Racionalizacija je nevjerovatno logična, rekla je. “Trebalo mi je jako dugo vremena da prestanem vjerovati da je stvarna, jer izgleda nevjerovatno stvarno.”